Prava LGBTIQ osoba u Hrvatskoj

Prava LGBTIQ osoba u Hrvatskoj regulirana su općim anti-diskriminacijskim pravnim okvirom te dvama specifičnim aktima: Zakonom o životnom partnerstvu (NN 92/14) i Pravilnikom o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom rodnom identitetu (NN 132/2014). Prava interspolnih osoba nisu ni na koji način zakonski zaštićena.

Antidiskriminacijski propisi navedeni su u člancima 14. i 35. Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14), u Zakonu o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08 i 112/12) te u različitim posebnim zakonima za određena područja. U članku 14. Ustava navedeno je da “svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama”. Nadalje, članak 35. svima jamči “poštovanje i pravnu zaštitu njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti”. Zakon o suzbijanju diskriminacije zabranjuje diskriminaciju u svim aspektima ljudskog života i prepoznaje 23 osnove diskriminacije, uključujući i rodni identitet, rodno izražavanje i spolnu orijentaciju.

Sektorski zakoni koji obuhvaćaju antidiskriminacijske propise na temelju ovih značajki su Zakon o ravnopravnosti spolova (NN 82/08, 69/17), Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (NN 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 02/07, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14, 60/15, 131/17), Zakon o medijima (NN 59/04, 84/11, 81/13), Zakon o sportu (NN 71/06, 150/08, 124/10, 124/11, 86/12,  94/13, 85/15, 19/16), Kazneni zakon (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17), Zakon o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17), Zakon o elektroničkim medijima (NN 153/09, 84/11, 94/13, 136/13), Zakon o državnim službenicima (NN 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13, 38/13, 01/15, 138/15, 61/17), Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17) te Zakon o volonterstvu (NN 58/07, 22/13). Zabrana izravne i neizravne diskriminacije propisana je i Zakonom o radu (NN 93/14, 127/17) kojim se regulira rad i radni uvjeti, uključujući kriterije odabira i uvjete zapošljavanja, napredovanje, profesionalno napredovanje, stručno osposobljavanje i prekvalifikacije.

Zaštita od homofobnih i transfobnih zločina iz mržnje unaprijeđena je 2013. godine kada je na snagu stupio novi Kazneni zakon. Njime su prepoznati zločini iz mržnje na temelju rodnog identiteta i spolne orijentacije te je zločin iz mržnje uveden kao kvalificirani oblik kaznenog djela. Kazneni zakon prepoznaje još dva kaznena djela važna za zaštitu od homofobnog i transfobnog nasilja – kazneno djelo povrede ravnopravnosti (članak 125.) i kazneno djelo javnog poticanja na nasilje i mržnju (članak 325.). Poboljšanja su unesena i u Protokol o postupanju u slučaju zločina iz mržnje, gdje se navodi kako policija u slučajevima zločina iz mržnje mora postupati s posebnom pažnjom.

Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola koji je donesen 2014. godine izjednačio je status životnih partnera i neformalnih životnih partnera s parovima u braku, u pogledu svih prava i obveza osim posvajanja od strane samohranih roditelja i zajedničkog posvajanja djece. Zakon regulira odnose prema djeci ukoliko su jedan ili oba partnera roditelji: “Životni partner roditelja djeteta ima pravo ostvarivati roditeljsku skrb o djetetu, odnosno sadržaje roditeljske skrbi zajedno s roditeljima ili umjesto roditelja temeljem odluke suda, u skladu s odredbama posebnog zakona kojim se uređuju obiteljski odnosi” (NN 92/14, članak 40). Životni_a partner_ica nema pravo posvajanja djeteta svog_je partnera_ice, ali može regulirati odnos s njome_njime_njima kroz status partnera_ice-skrbnika_ice. Partnerska skrb je oblik skrbi za maloljetno dijete koju može pružiti životni_a partner_ica nakon smrti životnog_e partnera_ice roditelja_ice djeteta, a iznimno i za života životnog_e partnera_ice roditelja_ice djeteta, ako drugi roditelj nije poznat ili ako mu_joj je oduzeta roditeljska skrb zbog zlostavljanja djeteta (NN 92/14, članak 44). Članak 10. Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji (NN 86/12) navodi kako pravo na medicinski pomognutu oplodnju imaju žene koje su u braku, izvanbračnoj zajednici ili bez partnera, ali samo kao oblik liječenja neplodnosti. Iako ovaj Zakon ne navodi eksplicitno životne partnere_ice, Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola zabranjuje diskriminaciju prema životnim partnerima_icama u pogledu obaveza, prava ili povlastica vezanih uz zdravstveno osiguranje i zdravstvenu skrb te stoga žena koja je u životnom partnerstvu i dijagnosticirana joj je neplodnost, može ostvariti pravo na medicinski pomognutu oplodnju.

Osim već navedenog antidiskriminacijskog okvira koji obuhvaća diskriminaciju i zločine iz mržnje na temelju rodnog identiteta i izražavanja, prava transrodnih osoba u Hrvatskoj relevantni su Zakon o osobnom imenu (NN 118/12, 70/17) i Pravilnik o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom rodnom identitetu koji je donesen na temelju članka 9.a Zakona o državnim maticama (NN 96/1993, 76/2013). Zakon o osobnom imenu propisuje da svaka osoba ima pravo na promjenu imena i dopušta transrodnim osobama zakonsku promjenu imena bez obaveze odlaska na operaciju prilagodbe spola. Pravilnik je nadležan za reguliranje promjene rodnih markera u službenim dokumentima, uključujući i one osobe koje žive u drugom rodnom identitetu i nisu morale prolaziti postupak prilagodbe spola. Rješenje o upisu promjene spola u maticu rođenih donosi se na temelju mišljena nadležnog tijela, a to je Nacionalno zdravstveno vijeće, sukladno medicinskoj dokumentaciji prikupljenoj od nadležnih liječnica_ka. Za punoljetnu osobu potrebni dokumenti su: mišljenje/nalaz doktora_ice medicine specijalista_kinje psihijatrije, mišljenje/nalaz doktora_ice medicine specijalista_kinje endokrinologije i dijabetologije, mišljenje kliničkog_e psihologa_inje i izvješće nadležnog centra za socijalnu skrb o osobnim i obiteljskim prilikama. Za dobivanje pozitivnog rješenja, nužno je dobiti dijagnozu poremećaja rodnog identiteta.