homofobi/homofobkinje
 

LUCIJA ČIKEŠ

 

'Cijeli svemir je heteroseksualan, od atoma i najsitnije čestice, od muhe do slona. Po zakonima fizike, jednaki se naboji uvijek odbijaju, a različiti privlače, da bi se, kada bi se jednaki počeli privlačiti, sve urušilo i nestalo. Mjesec se tada ne bi okretao oko Zemlje nego bi pao, Zemlja se ne bi okretala oko Sunca nego bi pala i spržila se ili odlutala i smrzla se.' Ovu legendarnu izjavu, koja je bila predmet sprdnje ne samo domaćih, nego i svjetskih medija, izrekla je u saborskoj raspravi početkom 2006. godine zastupnica Lucija Čikeš, izražavajući ne samo posvemašnju neinformiranost o homoseksualnosti, nego i duboko ukorijenjenu homofobiju stranke kojoj pripada. Riječ je naravno o HDZ-u, stranci koja se može pohvaliti dugogodišnjim ignoriranjem diskriminacije LGBT osoba, te čvrstim otporom prema našoj ravnopravnosti, kao i plejadom zadrtih homofoba u svojim redovima, od Ljube Ćesića Rojsa, preko nekadašnjeg ministra policije Marijana Mlinarića, pa sve do aktualnog ministra zdravstva Darka Milinovića. Liječnica (?!) Lucija Čikeš se ipak uspjela istaknuti u tom tragikomičnom društvu svojom redikuloznom izjavom, koja je savršena paradigma otrovne HDZ-ove homofobije. Naime, u svjetu i svjetonazoru HDZ-a mjesta za nas, pedere i lezbijke, uopće nema, jer kako reče Čikeš, 'cijeli svemir je heteroseksualan'.

 

 

   
 

JACQUES HOUDEK


Radi se bez sumnje o najvećem homofobu na estradi i vjerojatno jednom  najvećih estradnih hejtera uopće. Dok Thompsonova publika urliče ono što on neće iz oportunističkih razloga, Jacques Houdek o nama govori ono što više ne čujemo niti sa saborskih govornica. Tako je primjerice 2005. godine u intervjuu u časopisu Tena rekao da  'gej i lezbijska populacija ne može biti ravnopravna s ostalim građanima jer to znači povratak u Sodomu i Gomoru', a istospolne zajednice su po njemu, 'bolesne'.  Pjevač čija je najpoznatija pjesma smiješni propagandni uradak 'HDZ zna', iz vremena najveće Sanaderove moći, svoju karijeru na životu održava albumima pjesmica za djecu. No, Jacques se očito nikad nije zapitao nalazi li se među njegovom mladom publikom neko dijete gej para, ili možda djeca koja će se kasnije u životu suočiti s time da ih se smatra Sodomom i Gomorom. Povrh svega, malo je falilo da Jacques Houdek završi na najpederskijem medijskom događaju koji postoji - Eurosongu. Trudio se, lobirao iz petnih žila, blatio sve oko sebe kako su krivi što on nije izabran. I sva sreća da nije. Prvenstveno zato što nikada tamo nije nastupao homofob takvog kalibra. Osim možda Šveđanke Carole Häggkvist, koja se - za razilku od Jacquesa - ispričala. No, u njegovim riječima, za razliku od eurovizijske homofobne kraljice, nalazi se opasna poruka. Poruka da nismo i ne možemo biti ravnopravni s drugim građana. Puj puj!

 

 

   
 

DUBRAVKA HRABAR


'Nije svako nepriznavanje prava – automatski kršenje prava i put do Strasbourga'. Ili 'homoseksualci imaju pravo na brak, ali ga ne žele koristiti'. Profesorica Dubravka Hrabar možda nije toliko vidljiva u medijima, možda ne iznosi tezu o heteroseksualnom svemiru na tako banalan način. No, ne radi se o profesorici šerijatskog ili kanonskog prava, već šefici katedre za Obiteljsko pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta. Ona se u svojoj misiji protiv pederskih i lezbijskih parova  poziva na 'prirodno pravo, i životnu zajednicu žene i muškarca, koji jedino čine obitelj.' Tako je Dubravka Hrabar govorila i prije deset godina, uoči kampanje za usvajanje nesretnog Zakona o istospolnim zajednicama, što je rezultiralo prvom aktivističko gerila-kcijom bacanja plakata po rektoratu zagrebačkog Sveučilišta. Ta je akcija, inspirarana medijskim istupima profesorice Hrabar, preteča je današnje Kuge (Kulturno ulične gej akcije), koja je potom radila slične akcije i protiv istupa svih onih bezveznih, propalih ili pokojnih HDZ-ovih ministara i zastupnika. Nakon što su ti 'homoseksualci' dobili kakav-takav zakon, makar i diskriminatoran, malo je prilagodila priču novom pravnom okviru, pa sada tvrdi da 'istospolne zajednice ne mogu imati jednaka prava'. Još ćemo sigurno čuti profesoricu Hrabar, jer ono čega se ona užasava, tek treba doći. Pederi i lezbe, što god ona ili slični njoj mislili, imat će jednaka prava i bit će ravnopravni s ostalim građanima. I to će Dubravka Hrabar, htjela-nehtjela, morati podučavati svoje studente. Do tada će im prati mozak s Opus Dei obiteljskim pravom.

   

 

 

 

LADISLAV ILČIĆ


S obzirom da Katolička crkva homoseksualnost definira kao 'suštinsko moralno zlo', nije iznenađujuće da su se proteklih deset godina brojni predstavnici domaćeg klera natjecali u homofobnim kletvama. Živko Kustić je u povodu napada na prvu zagrebačku Povorku ponosa napisao da su se'na ulici susrela dva fašizma', nadbiskup Marin Barišić je istospolne zajednice proglasio 'kamenovanjem života', a najsvježiji u nizu je blog kastavskog župnika Jurčevića, koji se oduševljava divljanjem ekstremnih desničara na prošlogodišnjem Beograd Prideu, te poziva na isto i u Hrvatskoj. Ipak, pčela radilica katoličke homofobije u Hrvata jest jedan laik – Ladislav Ilčić. Misteriozna pojava, koja vodi jednako misteriozne udruge poput GROZD-a (Glas roditelja za djecu) , Ilčić se godinama svesrdno zalagao da Hrvatska ne uvede suvremen seksualni odgoj u škole, nudeći svoje alternativne programe (poput od akademske zajednice diskreditiranog Teen stara), čiji je glavni cilj djecu što manje naučiti o seksualnosti, a što više klerofašistički indoktrinirati. U svakom slučaju, uspjelo mu je. Također, kada se treba pojaviti na TV-u i svaku raspravu o ravnopravnost ili problemima LGBT osoba pretvoriti u freakshow, plašeći gledateljstvo pederima koji vrebaju djecu, Ilčić je uvijek na raspolaganju i u prvim redovima bitke za obranu svoje isključive verzije 'obiteljskih vrijednosti'. S jedne strane imamo ljude koji se bore za svoju slobodu i ravnopravnost, a s druge one koji čine sve da se ugnjetavanje i diskriminacija nastavi. Tko je tu 'suštinsko moralno zlo'?

   

 

 

 

MILJENKO MANJKAS


Tijekom devedsetih godina paraobavještajni tabloidi poput Imperijala znali su voditi (auto)homofobne kampanje u interesu svojih nalogodavaca, no u sljedećem desetljeću je – zahvaljujući demokratizaciji društva – takva praksa nestala. Sve dok je u ljeto 2006. godine nije oživio Miljenko Manjkas, tada glavni i odgovorni urednik Večernjeg lista. Čovjek koji je u devedesetima bio glavni Tuđmanov cenzor na Hrvatskoj televiziji, te jedan od tvoraca zloglasnih Motrišta, Manjkas je Večernji list tog ljeta pretvorio u mjesto za progon gejeva i širenje homofobije, sve zajedno zasnovano na prozirnim lažima i šokantnoj dozi novinarske neprofesionalnosti. Nevažna vijest o cruiseru s gejevima koji dolazi na Hvar, Manjkasov Večernjak pretvorio je u spektakl laži i homofobije, u čemu je i važnu odluku održala stanovita Aurelija Kupanovac. Ova novinarka je čučala u grmlju ispod hotelskih soba, te opisivala svoje navodne traume pri slušanju seksa dvojice muškaraca. Izmišljotine su kulminirale krivotvorenom naslovnicom na kojoj se vide lokalna crkva i obnaženi muškarac, što je Manjkasov Večernjak predstavio kao najtežu homoseksualnu blasfemiju, iako je u realnosti čovjek na fotografiji bio lokalni ribar, mokar od velike ljetne oluje koje je nekoliko minuta prije protutnjala Hvarom. Manjkas nas je tada prozivao za 'nemoral i nedolično ponašanje', no baš to je najprecizniji opis Večernjakove homofobne kampanje pod njegovom uredničkom palicom. Od tada se urednik Večernjaka promijenio, te se od ovih novina više ne treba očekivati ništa slično, no baš zato i treba podsjetiti na Miljenka Manjkasa i ljeto homofobije 2006.

   

 

 

 

VLATKO MARKOVIĆ


Da nije Zdravka Mamića, Vlatko Marković bi valjda bio jedna od rijetkih pojava u hrvatskoj javnosti kojeg ama baš nitko ne podržava. A i to tko mu drži leđa dosta govori o samom Markoviću. Vječni predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza ističe se svojom arogancijom, malverzacijama i nepoštivanjem procedure u HNS-u, neprijateljskim odnosom prema novinarima, forsiranjem prevara poput one da će se Europsko nogometno prvenstvo održati u Hrvatskoj i, last but not least, primitivnom homofobijom. Dok se cijela UEFA bori protiv diskriminacije, Vlatko Marković je u Hrvatskoj konzekventno provodi, naglašavajući da u našoj reprezentaciji neće biti homoseksualaca sve dok je on živ. Za razliku od, primjerice, Thea Zwanzigera, šefa Njemačkog nogometnog saveza (DFB), koji javno nudi svoju punu podršku nogometašu koji se odluči na coming out, Marković prijeti izbacivanjem i šikaniranjem. Bilo je u hrvatskom nogometu i drugih homofoba, poput naperlitanog bivšeg izbornika Otta Barića, no Vlatko Marković se baš ponosi time što je diskriminator, pa mu nije problem platiti deset tisuća eura kazne zbog homofobije, kako mu je odredila UEFA. Naravno, teško je starog psa naučiti nove trikove, pa je zato već odavno vrijeme da na čelo HNS-a dođe osoba koja shvaća da živimo u 21. stoljeću. Marković također ni ne pada na pamet da su za nacionalnu vrstu možda već i igrali homoseksualci, no očekivano je da u homofobnoj atmosferi koja u HNS-u vlada nisu imali odlučnosti tako se izjasniti.

   

 

 

 

HLOVERKA NOVAK SRZIĆ


Kraljica televizije, kako je sama sebe prozvala, a zapravo njezina zla maćeha, Hloverka Novak Srzić, bila je nekoć, lakovjernim i brzopletim zaletom u njezinu zavodljivu mrežu osmjeha i mahanja rainbow zastavicama, proglašena gay friendly osobom. Hloverka je međutim oličenje dominantne tihe i skrivene, ali perfidne uređivačke politike Hrvatske televizije. One iste koja je dva puta zabranila prikazivanje antidiskriminacijskih gej i lezbijskih spotova – zato jer mogu iritirati navodno nespremnu hrvatsku većinu (umjesto da je upravo ta televizija priprema, informira i obrazuje). One iste koja je u zadnjih desetak godina od LGBT tematike kao društvenog i političkog pitanja, bitnog za cijelu zemlju, uporno, i nažalost uspješno,  stvarala neku marginalnu temu koja se navodno ne tiče gotovo nikoga. One ista koja gejeve i lezbijke gura u otužne ispovjedne emisije o teškom životu. One iste Hrvatske televizije koja vrhunske i Oscarima nagrađene LGBT filmove trpa u noćne porno-termine, neprikladne za djecu i 'obične' ljude koji idu rano na spavanje. One iste koja, kada i jednom svake tri godine odluči napraviti temu o 'homoseksualizmu', u studio zove kojekakve psihijatre, vračeve, svećenike i vjerske fundamentaliste, a ne, recimo, sociologe i politologe, političare najvažnijih stranaka i uvažene društvene komentatore – naravno svih relevantnih svjetonazora. Sve ovo je, bar jednom, napravila i Hloverka. Imati par gejeva ili lezbijki za prijatelje, reći 'ja nisam homofob', napraviti pokoju lažnu predstavu pred kamerama umjesto ozbiljne rasprave, i mahnuti na kraju emisije uz 'pozdrav pederi' ne znači biti gay friendly, već zlom maćehom svim pederima – ma gdje bili.

   

 

 

 

MARIJANA PETIR


Marijana Petir je velika obožavateljica kičastih križeva, što većih to boljih, koje jako voli nositi na lančiću oko vrata. Ona je i dosljedna, radikalna i beskompromisna. Prije svega u svojoj homofobiji. Jer dok je njezina Hrvatska seljačka stranka školski primjer političke prostitutke, bez stava, politike i ideologije, koja će se HDZ-u podati onako kako prilike to nalažu, Marijana Petir ostaje jedina koja se među njima, ili među političarima uopće,  drži svojih stavova. U njezinom slučaju svojeg talibanskog anti-pederluka. Ona kaže da nema pedere prijatelje. Ona ne želi trans osobe u svojoj blizini. A tek djeca iz epruvete? Manje inteligentna i češće obolijevaju. Dok HDZ-ovci svoju homofobiju već neko vrijeme guraju u ormare, Marijana Petir je 'out and proud'. I to ne samo na riječima. Već i djelima. Jedina je od svih saborskih zastupnika koja je glasala protiv Zakona o suzbijanju diskriminacije. Pogađate zašto – zbog pedera, lezbi, a posebno trandži.  'Ne vidim ništa loše i nenormalno u mojim stavovima. Te stavove zastupa većina građana Hrvatske ', zaključuje HSS-ova udarna šaka. Neprijatelj vrijedan štovanja, reklo bi se.

   

 

 

 

DRAGAN PRIMORAC


Zanimljive su transformacije Dragana Primorca, mnogo više nego njegova stvarna postignuća. Kada je postao ministar obrazovanja najavio je od Hrvatske napraviti 'zemlju znanja', što mu u šest godina mandata definitivno nije uspjelo. Predstavljao se kao moderan i uspješan znanstvenik, no kao ministar nikad ništa moderno ili uspješno nije uradio, osim valjda kad je sam sebi vikao 'Ostavka! Ostavka!'. Dok je vodio Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Primorac je učinio sve da ne bi učinio ništa na promjeni homofobne paradigme koja vlada u hrvatskim udžbenicima i školama. Onda je izbjegao u škole uvesti seksualni odgoj koji ima smisla, popustivši pritisku Katoličke crkve i uzimajući za ozbiljno program Teen Star, u kojem se djecu straši paklom ako masturbiraju, dok homoseksualnost predstavlja 'čin protiv prirode'. Za kraj, da ne bi ostavio nikakve sumnje u to da od njega neće doći nikakvo zalaganje za ravnopravnost ili primjeren pedagoški stav protiv homofobije, Dragan Primorac je 2008. odobrio homofobni pamflet svojih činovnika u povodu izložbe Queer Zagreba o nacističkim zločinima nad homoseksualcima. U njemu je zaključeno da MZOŠ 'ne želi nametati današnje poglede na prošlost', uz prethodno isticanje da je u Hitlerovoj Njemačkoj 'homoseksualnost smatrana kažnjivim djelom', te stoga neće biti preporuke školama da izložbu posjete. Možda Dragan Primorac nikad nije javnom riječju sagriješio protiv pedera i lezbijki, ali je zato to konstantno činio djelom. Nema sumnje da je on najodgovorniji što danas više od 60 posto hrvatskih srednjoškolaca smatra homoseksualnost bolešću. Zemlja znanja, nema što!

   

 

 

 

MIRJANA VULIN


Mnogi su vjerojatno čuli za homofobnog psihijatra Vladimira Grudena i primijetili njegove dugogodišnje ispade u medijima, u kojima je dotični ispričao nevjerojatno količinu besmislica na račun gej osoba. No, Gruden je samo pričao i uživao u interesu medija, dok je dr. Mirjana Vulin, ravnateljica Psihijatrijske ustanove Lopača iz Rijeke, vrijedno i predano radila da Grudenove monstruozne priče o liječenju gejeva i lezbijki provede u praksi. Ona je, u 21. stoljeću, zatvorila mladu lezbijku Anu Dragičević u ludnicu, i to samo zbog Anine seksualnosti, te ju je iza rešetaka i pod lijekovima držala nekoliko godina! Takav zločin nisu mogle ignorirati ni poslovično trome pravosudne institucije, te je Vulin – nakon što je Ana Dragičević u svibnju 2008. svoju potresnu priču iznijela u javnost – optužena zbog  djela protiv zdravlja ljudi i nesavjesnog rada. Vulin je svojim zločinačkim djelovanjem izdala vlastitu profesiju i Hipokratovu zakletvu, te pretvorila u pakao pet godine života jedne mlade lezbijke, čije je zatvaranje u psihijatrijsku ustanovu izraz najteže i najperfidnije homofobije, utemeljene u kvaziznanosti. Mirjana Vulin ne samo da zaslužuje osudu LGBT zajednice i šire javnosti, nego i to da joj se oduzme dozvola za bavljenje liječničkim poslom, te u konačnici i zatvor. Za njen zločin prema Ani Dragičević - na čijem je mjestu spletom nesretnih okolnosti mogao biti svatko od nas – nema oprosta, niti ga ikad treba biti.