Povorka ponosa Zagreb Pride-a najvidljiviji je i vjerojatno najprepoznatljviji LGBT događaj u Hrvatskoj.

Međutim, Povorka ponosa nije samo dan proslave seksualnih sloboda – kako to neki mediji nazivaju, niti je to samo čin radikalnog prkosa uobičajenim moralnim normama – kako bi to objasnili LGBT historičari, ili sami mi – aktivisti i aktivistkinje, nego je naša Povorka istovremeno i naš masovni, protestni glas borbe protiv homofobije i transfobije.

Istovremeno će, Zagreb Pride, kao najbrže rastuća, najveća i istinska LGBT udruga u zemlji, stoga uvijek, bez ustezanja, lažnog moraliziranja, ideoloških i religijskih dogmi, beskompromisno promicati, zahtijevati, zagovarati, tražiti i  boriti se za punu jednakopravnost ljudi, dostojanstvo i zaštitu ljudskih i građanskih prava.

Zagreb Pride, da li kroz Povorku ponosa ili druge oblike javnog djelovanja, mijenja društvo na način da šalje poruku da smo mi, lezbijske, gejevi, biseksualne, transrodne, interseksualne i queer osobe – svugdje, točnije posvuda, da je ovo naša zemlja - da u njoj živimo i želimo živjeti, da smo građani i građanke RH koji plaćamo poreze - idemo u škole - na fakultete, radimo u javnim i privatnim sektorima, osnivamo vlastite obitelji, imamo vlastitu djecu  ili smo pak sǎmi nečija djeca.

Mnoge institucije naše države, međutim, počevši od same Vlade RH, nisu - i ne žele sve to prihvatiti.

Kada LGBT osobe nisu jednake pred institucijama i u institucijama - kada nismo jednaki i jednake u zakonima - tada se to naziva institucionalnom diskriminacijom.

A ovom konkretnom slučaju, institucionalnom homofobijom i transfobijom.

Prema istraživanju Aleksandre Pikić i Ivane Jugović svaki drugi gej muškarac, lezbijka, biseksualna ili transordna osoba u Hrvatskoj doživjela je neki od oblika nasilja. U 60 posto slučajeva radi se o fizičkom nasilju od strane

Do sada niti jedan predstavnik Vlade nikada nije jasno i nedvosmisleno osudio neki slučaj diskriminacije temeljem spolne orijentacije, rodnog identiteta i rodnog izražavanja, kao ni na nasilje upereno protiv Povorke ponosa Zagreb Pridea.

Dati ću još samo nekoliko primjera:

Sjetimo se slučaja lezbijke Ane Dragičević, djevojke iz Rijeke, koja, da nije bilo Lezbijske organizacije LORI, i drugih LGBT grupa, i da nije bilo promptne medijske reakcija, bi bila vrlo vjerojatno još danas, ili godinama i godinama hospitalizirana i mučena lijekovima i psihološkim zlostavljanjem u Psihijatrijskoj bolnici Lopača u Rijeci, samo zato što je lezbijka. Odgovorne osobe za taj oblik homofobije ili lezbofobije su liječnici i liječnice, dakle - osobe u javnoj službi, ali i javna institucija, Psihijatrijska bolnica, koja je očevidno prekršila zakone, te ljudska i građanska prava Ane Dragičević. Pitanje je: kako je uopće takvo mučenje, gaženje ljudskog dostojanstva, danas, u 21 stoljeću, bilo uopće moguće?  - Zbog institucionalne homofobije.

Pogledajmo naše škole i fakultete, odnosno udžbenike i predavanja. Osim poznatih primjera u kojima se LGBT osobe u udžbenicima prikazuju kao manje vrijednima – što sve odobrava Ministarstvo školstva, sve su inicijative za uvođenjem demokratskog, otvorenog, pravednog i na znanstvenim činjenicama utemeljenog, a od religije, dogmi i ideolologija oslobođenog zdravstvenog i seksualnog odgoja - propale  i završile u raznim radnim skupinama koje se ni oko čega nisu mogli dogovoriti ili ladicama Ministarstava obrazovanja. Zašto je tomu tako? - Zbog očevidne homofobije. Premda je ta ista Vlada morala donijeti Zakon o suzbijanju diskriminacije, koji u članku 1. izričito zabranjuje diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije, rodnog identiteta i rodnog izražavanja, premda ta ista Vlada deklarativno podržava temeljna ljudska prava - ona istodobno, kada je obrazovanje u pitanju, popušta raznim grupama s otvorenim antidemokratskim i diskriminatornim stavovima. Zašto je tomu tako?

A sada treći primjer, i svakako, šećer na kraju.

Neću govoriti o policijskom postupanju prema LGBT osobama, koje policiji nevoljko prijavljuju nasilje i diskriminaciju upravo zbog onoga što dožive kada to učine. Neću govoriti niti o iskustvima Zagreb Pridea u komunikaciji s policijom prilikom prijavljivanja skupova. Ne bih govorio niti o neviđenom pritisku policije na ovogodišnje organizatore i organizatorice Povorke ponosa, te na policijsku ograničavanje ustavnog prava na javno okupljanje, kretanje i izražavanje. Na to se možemo vratiti u raspravi.

Rekao bih nešto o političkoj odgovornosti Ministarstva unutrašnjih poslova, točnije o političkoj odgovornosti sadašnjeg Ministra unutrašnjih poslova. Prošle godine, ali i ove također, jedna registrirana stranka, koja služi samo kao paravan za jedan puno ozbiljniji fenomen - neofašizam - ponovno organizira samoprozvani „anti gay prosvjed“, odnosno, po novom, prosvjed „protiv gay parade“.

Smatramo da je navedeni skup, kako onaj prošle godine, tako i ovaj koji bi se trebao održati sutra, na način i s motivima kojima je najavljen - protuustavan i protuzakonit po više osnova. O protustavnosti skupa dovoljno je reći da je organizatorima na web stranicama pisalo da se zalažu za rušenje ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske o čemu su pisali i mediji i o čemu je obaviještena policija.

Rekao bih nešto drugo. Naime, dok je Povorka ponosa LGBTIQ osoba Zagreb Pridea miran i nenasilan javni, politički i protestni skup građanki i građana protiv svakog oblika diskriminacije, a napose protiv diskriminacije na temelju spolne orijentacije, rodnog izražavanja i rodnog identiteta. Diskriminacija po te tri osnove izričito je zabranjena Zakonom o suzbijanju diskriminacije (čl. 1.).

Najavljeni „Prosvjed protiv gay-parade“ je već u načinu na koji je najavljen diskriminatoran i protuzakonit jer poziva na ograničenje i dokidanje ljudskih i građanskih prava drugih građana i građanki - prava na javno okupljanje, prava na slobodu izražavanja i prava na javno i političko djelovanje. Radi se o oblicima izravne i neizravne diskriminacije kako ih opisuje i zabranjuje Zakon o suzbijanju diskriminacije.

Smatramo stoga da postoje na zakonu utemeljene osnove da se najavljeni skup zabrani i to na temelju čl. 3. st. 2 i posebno čl. 14., st 3. i 4. Zakona o javnom okupljanju:

A kad smo već kod Zakona o javnom okupljanju, podsjećamo kako je prošle godine izgledao tzv. Anti-gay skup. Prema medijskim i policijskim izvješćima prvo su se na internetu pojavili pozivi na linč LGBTIQ osoba općenito, a posebno organizatora Povorke ponosa te su na jednoj bjelačko-rasističkoj stranici objavljena naša imena, fotografije i brojevi telefona s pozivom na likvidaciju (što je sve prijavljeno i dokumentirano PUZ-u, Policijska postaja V. u Bauerovoj ulici). Lanjski tzv. „anti-gay“  prosvjed organiziran je od strane istih neofašističkih skupina koje na svojim portalima i internet grupama već duže vrijeme pozivaju na nasilje, napade, ubojstva i eliminaciju lezbijki, gejeva, biseksualnih i transordnih osoba te nacionalnih i rasnih grupa (posebice srpske i židovske). U trenutku prolaska Povorke ponosa LGBTIQ osoba sudionici „Anti-gay“ skupa počeli su skandirati „Ubij, ubij pedera“ i „Pedere u logore“, rukama radeći fašistički pozdrav.

Policija je postupala samo protiv najnasilnijih pojedinaca koji su se pokušali probiti u Povorku, ali ne i prema ovom očevidnom govoru mržnje. U neformalnom razgovoru na sastanku s predstavnicima Odjela za sigurnost PUZ-a rečeno nam je, nakon našeg prigovora na nepostupanje na govor mržnje, da „se više od toga nije moglo učiniti budući da su se redarstvenici morali baviti nasilnicima“. To je naznaka da se i ove godine neće postupati prema govoru mržnje. Također, neki sudionici tog skupa su konzumirali alkoholna pića za vrijeme skupa (što se vidi na fotografijama iz medija), te ni u tom slučaju policija nije postupila po Zakonu o javnom okupljanju (što je jasno zabranjeno u čl. 18. st 1.), već im je dopušteno da se opijaju.

Neki prolaznici, uglavnom potaknuti mržnjom koju je širio taj skup, počeli su pljuvati na sudionike i sudionice i na njih bacali razne predmete, poput starih mobitela ili praznih boca. U konačnici, jedan sudionik skupa je nakon razlaza praćen, čak do jedne zagrebačke četvrti u periferiji grada, i pretučen u neposrednoj blizini svoje kuće (prijavljeno policiji i objavljeno u medijima).

Na nepostupanje policije i na frapantno kršenje zakona, ali i ljudskih i građanskih prava LGBT osoba nitko od institucija, izuzev dakako Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, nije reagirao.

Ukazujemo i na to da je Europski parlament prihvatio 10. veljače Rezoluciju o napretku RH u kojoj se prvi puta izravno ističu prava lezbijki, gejeva, biseksualnih i transrodnih (LGBT) osoba kao jedan od potrebnih kriterija za završetak pristupnih pregovora s Europskom unijom. Na prošlotjednom sastanku u Bruxellesu, a uoči možebitnog otvaranja poglavlja 23. pravosuđe i temeljna prava, podsjetili smo Europsku komisiju na ova kršenja ljudskih prava. Od Vlade Republike Hrvatske, kako stoji u Rezoluciji europskog parlamenta, traži se da "osudi i procesuira političku mržnju i nasilje protiv manjina i poziva na provedbu Zakona o suzbijanju diskriminacije". Kao negativan primjer i razlog za zabrinutost ističe se nasilje prema Povorci ponosa Zagreb Pride-a 2009. godine.

Pitamo se bi li za Osmi mart prošao skup koji je najavljen kao „anti-ženski“? Bi li policija drugačije reagirala? Bi li Ministar Karamarko zabranio skup koji poziva na nasilje, istrebljenje i protivi se političkom i javnom djelovanju feministkinja, žena i muškaraca, te drugih osoba koje se otvoreno i politički zalažu za rodnu ravnopravnost? Bi li Ministar Karamarko dozvolio da se na 7.siječnja, ispred ove zgrade okupi 50-ak neofašista i urla „Srbe na vrbe!“ dok se u Novinarskom domu dijeli koljivo? Bi li policija tada prekinula i rastjerala takav skup?

Ove godine Amnesty International nadgleda kršenja ljudskih prava prije, za vrijeme i nakon održavanja Povorke ponosa. Biti će zanimljivo vidjeti i nepristranu analizu stanja.

Zanimljivo je da je ove godine pritisak policije na same organizatore Povorke ponosa Zagreb Pridea  neviđen i najveći do sada. To nije samo opetovano kršenje ljudskih prava jedne grupe građana koja želi demonstrirati središnjim ulicama glavnoga grada naže domovine, već i korak natrag u ostvarenim demokratskim standardima naše zemlje, za sve one građane koji žele javno djelovati ili demonstirati.

To su bili samo neki primjeri intitiucionalne homofobije, a ima ih puno više.

Za raspravu ostavljam pitanje – kako to promijeniti?

(Marko Jurčić, 18 6 2010, Okrugli stol "Od institucionalne homofobije do zajedničke borbe za LGBT prava)