homofrendovi/homofrendice
 

DANIEL DELALE


Pravi vladar hrvatskog show-biza, kingmaker svih starleta i modnih mačaka, Daniel Delale, našao se prošle godine na nekoj marginalnoj listi naj-homofoba u našoj crvenim tepisima prekrivenoj i snuždenoj domovini. I bogme se i sam na to bio srdito namrštio, i to s pravom. Ne samo da to s pameću nema veze, nego svakome i pri mrvici razuma je jasno da urednik Red Carpeta ne samo da nije homofob, već upravo suprotno. On je novinar koji je svim domaćim i stranim treš, kemp i kič selebovima, bilo da svoje skandale i plastične operacije plaćaju sami ili im ih podmeću drugi, uvijek daje isto dostojanstvo, prostor i dragocjene medijske minute. Redcarpetovcima nije bitno jel' netko muško ili žensko, jel' netko živi u luksuznom stanu na na zagrebačkom Cvjetnom trgu, ili u podstanarskoj izbi u Kaštel Novom, jel' netko djevica ili u petom braku, jel' netko razmahana teta ormaruša iz prvih redova raznih modnih modnih evenata ili ponosna trandža iz berlinske živahne seksualne supkulture. Delaleu je važno da svaki celebrity ili wannabe-zvijezdica dostojna pažnje i vrijedna gledateljske zabave bude na isti način tretirana – kao treš. Nagledali smo se u Red Carpetu tako i white-trešije, i nogometnog kiča, i cajki i botoksa, i muškaraca u lošem dragu i popovskih haljina. Pederi i lezbe imaju u RC-u prostor i tretman koji i zaslužuju: ništa bolji i ništa lošiji od svih ostalih. To Delalea svrstava na ovu, svjetliju stranu, našeg izbornog listića, među gay friendly Hrvate prošlog desetljeća.

 

 

   
 

MIRELA HOLY


Između Šime Lučina i Mirele Holy postoji jedna ključna i značajna razlika. Dok Šimi skidamo kapu jer je bio i ostao dežurni branitelj LGBT zajednice u Saboru, Mirela Holy je (za razliku od mnogih  SDP-ovaca) to bila od samoga  početka. I kada je trebalo koračati u Povorci ponosa, svake godine, bez iznimke, i kada je u  javnosti trebalo dati podršku i reći stvari od kojih su zazirali i sami SDP-ovci. Poput toga da imamo pravo na vlastite obitelji. Ne samo da na to imamo pravo, već Mirela zna da svoje obitelji i sada imamo. Tako je govorila i činila dok još nije izabrana u Sabor, i nastavila nakon što je u njega 2007. godine ušla. Brojni njezini kolege, posebno iz Zagreba, užasavali su se podržati nas, jer su uvjereni da bi dobili etiketu pedera i lezbi. Međutim, Mirela, ne samo da nema problem s time da ju neki doživljavaju kao 'jednu od nas', već je jasno ukazala homofobiju svojih kolega. Zato što zna kako je to kada te fašisti pljuju po licu, gađaju starim mobitelima, viču ti da će te ubiti i kada na tebe bacaju Molotovljeve koktele. Mirela to zna jer je uvijek bila tamo, sa nama, u prvim redovima. Nitko u Saboru, a niti u SDP-u, nema pojma kako je to biti peder ili lezba u Hrvatskoj, koliko je to poznato Mireli Holy. 

 

 

   
 

MARIO KOVAČ


Treba netko da vodi program na Zrinjevcu, nakon prve Povorke ponosa? Traže se ljudi koji će sudjelovati i pomoći u snimaju prvog spota Zagreb Pridea, po mogućnosti odjeveni u kostim Elvisa Presleya? Traži se i dobar DJ, koji će ako treba i u zadnji čas uskočiti i volonterski odraditi nezaboravan party na Međunarodni dan borbe protiv homofobije? Traži se neka javna osoba koja će dati iskreno afirmativnu izjavu o gej ljudima i njihovim pravima? Odgovor na sva ova pitanja glasi: Mario Kovač. Ovaj kazališni i filmski redatelj od samog je početka veliki podržavatelj Zagreb Pridea i cijele LGBT zajednice, koji je to dokazao ne samo i mnogo puta riječima, nego i toliko puta konkretnim djelima. Kovač može biti uzor kolegama iz svijeta umjetnosti kada je riječ o angažiranosti, i to ne samo u pitanjima naše ravnopravnosti. Hrvatska LGBT zajednica u Mariju Kovaču ima konstantnog saveznika i podržavatelja, i to osobu koja ne djeluje iz bilo kakvih vlastitih interesa, nego iz iskrenih i čvrstih uvjerenja, osobu spremnu čak i dobiti batine zbog nas, kao što mu se dogodilo na prvoj zagrebačkoj Povorci ponosa. Tijekom godina Kovač je zaslužio naše veliko poštovanje, jer on je od početka bio na pravoj strani, još kada ni mnogi gej ljudi nisu to bili. Da se svatko iz hrvatske LGBT zajednice oko vlastitih prava angažirao koliko je to za nas u proteklih deset godina učinio (heteroseksualni) Mario Kovač, mnoge važne stvari bi bile prije postignute.

 

 

   
 

ŠIME LUČIN


Pretjerani skeptici i zli jezici znaju reći kako se Šime Lučin u političku borbu za poboljšanje prava LGBT osoba upustio radi vlastite političke afirmacije, radi jeftinog skupljanja političkih bodova, što bi možda bilo istina da živimo u San Franciscu ili Barceloni, no i dalje smo u staroj, dobroj Hrvatskoj. Ovdje baš i nema velikog političkog profita kad se zauzimaš za gejeve i lezbijke, no Lučina to nikad nije zaustavljalo da bude među rijetkim političarima koji prepoznao važnost naših prava, te ih učinio jednom od svojih standardnih tema. Bio je s nama i kad su na prvu Povorku ponosa letjeli suzavac, pepeljare i trulo voće, bio je za nas svaki put kad se u Saboru raspravljalo o zakonima koje trebaju popraviti položaj LGBT osoba, bio je i u brojnim emisijama da objasni zašto treba biti protiv homofobije a za ravnopravnost. Kada su se neoustaše prije koju godinu najavile svoje homofobne prosvjede protiv Povorke ponosa, Lučin je bio među prvima koji su pozvali ministra policije Karamarka da to divljanje zabrani. SDP se kroz Lučinovo djelovanje profilirao kao suvremena europska stranka po pitanjima naših prava, na što se se onda kasnije mogle nadovezati i SDP-ove saborske zastupnice poput Mirele Holy i Karoline Leaković. Šime je u svemu tome bio prvi, na početku možda i jedini. Nositelj prajdizanske spomenice 2002., i čovjek koji je prepoznao da socijaldemokracije nema bez emancipacije i ravnopravnosti, Šime Lučin je dokazani prijatelj hrvatske gej zajednice.

 

 

   
 

GORDANA LUKAČ KORITNIK


Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova jedina je institucija Republike Hrvatske koja se bezuvjetno zalaže za prava LGBT osoba i promiče ravnopravnost naše zajednice. To joj je i posao, rekli bi mnogi, no da li stvari treba gledati samo tako? Postoje niz drugih institucija, vladinih, pučkih i saborskih, kojima je posao promicanje rodne ravnopravnosti i ljudskih prava. I oni rade svoj posao, neki bolje neki lošije, ali nitko od njih, osim pravobraniteljice Gordane Lukač Koritnik, ne radi i puno više od toga. Kada se god radi o nekom javnom LGBT događaju, Lukač Koritnik će tamo doći. Kada treba javno reagirati na nepravdu, poput segregacijskog znaka zabrane kupanja gejevima u okolici Splita, ili nasilje za koje ne trebamo iznositi posebno primjer, ona je gotovo jedina koja će se od svih nadležnih institucija oglasiti. I to ne sada, kada svi žele Hrvatsku zamaškarati kao zemlju u kojoj vlada demokracija i u kojoj se poštuju ljudska prava. Gordana Lukač Koritnik je u to vjerovala kroz čitavo ovo desetljeće. Ona se ne boji policije, fašista, Crkve, prijetnji i nasilja i uvijek će reagirali i tražiti našu zaštitu. Bez ustručavanja će, nakon što joj završi radno vrijeme, šovinističkom građaninu pristupiti i reći da to što govori na Cvjetnom trgu ispred pravoslavne crkve nije dobro, pa i sama biti izložena fizičkom nasilju. Svaki peder i lezba u ovoj zemlji možda ni ne zna koliko ima pravobranitelja građana, tko su oni, te da im se može obratiti za pomoć. Ali ime Gordane Lukač Koritnik svi znamo. I pamtit ćemo ga.

 

 

   
 

DRAGO PILSEL


Mnogi su se novinari i kolumnisti tijekom godina oglašavali tekstovima u kojima su zagovarali naša prava i ravnopravnost, te istupali protiv homofobije. U tome svakako prednjače bivši feralovci, Boris Dežulović i Viktor Ivančić, no lijepe riječi za domaće pedere i lezbijke znao je naći i desni komentator Milan Ivkošić, barem u slučaju kada su se zastave duginih boja dizale na Trgu bana Jelačića uz zvuke 'Lijepe naše'. Ipak, najkonzekventniji je oduvijek bio Drago Pilsel, novinar po zanimanju, ali aktivist u duši, čovjek kojemu i preko granica pristojnosti smetaju sve nepravde koje primijeti. Jedna od tih nepravdi je i diskriminacija LGBT osoba, o čemu je Pilsel napisao mnogo tekstova, uvijek na našoj strani. Pilsel je svoju podršku konkretizirao i dolaženjem na Zagreb Pride, a između ostaloga, prvog je čak i vodio, i s pozornice pozivao na hrabrost dok su fašisti bacali suzavce. Kao i mnogo puta prije i nakon, Drago Pilsel nema straha u svojoj borbi za pravdu, a svojim je djelovanjem i konkretno pomogao mnogim ljudima, poput Momira Drobca koji je iz stana izbačen da bi se u njega uselila aktualna premijerka Jadranka Kosor. U svemu tome treba spomenuti i jednu – u ovom kontekstu – pomalo neubičajeno stvar: Drago Pilsel je istinski vjernik, kršćanin. Jedan od rijetkih koji su ozbiljno shvatili poruku 'ljubi bližnjeg svog', bez obzira je li taj bližnji Srbin, Rom, peder . Kada je u pitanju Pilsel, možda je najbolje konstatirati, parafrazirajući Hemingwaya,  da je čovjek imenica koja se u njegovom slučaju treba pisati s velikim početnim slovom. 

 

 

   
 

IDA PRESTER


Jedna od najpamtljivijih stvari u vezi prošlogodišnjeg Beograd Pridea jesu medijski istupi turbofolk zvijezde Jelene Karleuše u korist ravnopravnosti LGBT osoba. Direktnim jezikom i zdravorazumskim argumentima Karleuša je hrabro krenula u boj protiv većinskog raspoložanje cijele srbijanske javnosti, te u srbijanskoj gej zajednici opravdano ima status ikone. U Hrvatskoj se za LGBT zajednicu jedina s estrade toliko zauzima, i to godinama, voditeljica i pjevačica Ida Prester. Mogli ste je vidjeti na Povorci ponosa s ironičnim transparentom 'I hetrići su ljudi', kao i bezbroj puta u medijima kako govori o prihvaćanju različitosti i poziva na toleranciju. Ida Prester, tj. njen bend Lollobrigida, stoji i iza jedne od rijetkih pop-pjesama domaće estrade posvećenih otvoreno gej tematici. U pitanju je, naravno, 'Moj dečko je gej' iz 2006., koju prati i odgovarajuće šareni, pederski spot. Pjesma završava višekratno ponovljenom porukom 'gej je okej'. Bilo je, naravno, i drugih pjevačica koje su se do danas pokušale pozicionirati prema svojim gej obožavateljima, poput publiciteta gladne Nives Celzijus, no Ida Prester je s nama od početka, i nema namjeru nigdje otići. Njen prijateljski stav prema LGBT zajednici odražava se i u TV-emisijama koje vodi, pjesmama koje piše, partyjima koje organizira, ukratko – u svemu čime se bavi.

 

 

   
 

VESNA PUSIĆ


A što uopće napisati o Vesni Pusić u ovom kontekstu a da toga svi ionako nismo itekako svjesni? Jedna od najobrazovanijih političarki u Hrvatskoj? Da. S političkim integritetom i dosljednošću kojom nadvisuje 99 posto domaće političke scene od početka devedesetih do danas? Naravno. Spremna izreći nepopularne istine kada od njih cijela opozicija bježi glavom bez obzira? Uvijek. Feministkinja koja se ne stidi to i reći, te u skladu s time djelovati? Nesumnjivo. Vesna Pusić je sve to, te dugogodišnja zagovarateljica i podržavateljica naših prava, ne samo u Hrvatskoj, nego i u europskim institucijama. Pusić je nekoliko puta marširala i u Povorci ponosa, odmah shvativši da ravnopravnosti nema bez vidljivosti i prava na javnost. Od nje nikad nećemo čuti da su za nas samo četiri zida, niti da smo naporni ili agresivni u našim nastojanjima za poboljšanje položaja LGBT zajednice. Ne, to su mantre konzervativne, ognjištarske Hrvatske, kojima se Vesna Pusić bez dlake na jeziku suprotstavlja već godinama, nudeći nam nadu u bolje sutra. Kada jednom dođemo do bračne jednakosti, kada se Zagreb Pride bude događao bez policijske zaštite, kada pederi i lezbijke budu bez straha od nasilja hodali ulicama Hrvatske držeći se za ruke, kada bude nezamislivo – kao što je u mnogim europskim zemljama – da se ljude diskriminira zbog njihovog seksualnog identiteta, moramo se sjetiti da je sve to ostvareno (i) zahvaljujući Vesni Pusić. Političarki koja toliko želi dobro Hrvatskoj da je spremna odvući nas svih četiri milijuna, htjeli to mi ili ne, u 21. stoljeće. 

 

 

   
 

ALEKSANDAR STANKOVIĆ


Kada je riječka lezbijska udruga LORI 2002. godine izradila svoj sad već legendarni spot 'Ljubav je ljubav', u okviru šire kampanje za zagovaranje ravnopravnosti LGBT osoba, zapravo i nije bilo toliko iznenađenje da ga je Hrvatska televizija, koja bi se trebala voditi javnim interesom, odbila emitirati. To je u svojoj emisiji 'Nedjeljom u dva' učinio Aleksandar Stanković, pokazavši izvanredan osjećaj za pravdu i solidarnost, koji ga nije napustio ni do danas kada je riječ o LGBT zajednici. Stanković je jedini televizijski novinar koji od svojih gostiju redovito traži očitovanje po pitanjima prava gej osoba, i to u jednoj od najutjecajnijih emisija u Hrvatskoj. Da nije bilo Stankovićeve poslovične novinarske radoznalosti, ispunjene dobrom dozom građanske hrabrosti, hrvatska javnost ne bi nikad saznala da, primjerice, Ivo Sanader 'nema stav' kada je riječ o homoseksualnosti. Također ne bi znali ni za, primjerice, homofobiju zastupnika Krunoslava Markovinovića, Hebrangovog pobočnika i potrčka u Saboru. Bilo je i situacija u 'Nedjeljom u dva' kada je Stanković homofobnom gostu objašnjavao pogrešnost takvog mišljenja. Aleksandar Stanković je kroz svoja pitanja pokazao da je ravnopravnost gej ljudi uvijek aktualna tema, o kojoj se svi relevantni društveni akteri trebaju očitovati, jednako kao što se trebaju i postaviti prema homofobiji. Aca Faca je odavno učinio oboje, dokazujući iz nedjelje u nedjelju da je na našoj strani.

 

 

   
 

ALEKSANDAR ŠTULHOFER


Kada se, početkom prošlog desetljeća, počeo formirati gej pokret u Hrvata, naciji je trebalo, između ostaloga, objasniti da homoseksualnost nije bolest. Bez obzira što to cijeli civilizirani svijet zna već desetljećima, Hrvatska je morala proći standardni repertoar nebuloza o uvozu pederluka sa Zapada, o tome da je voljeti osobu istog spola poremećeno, o tome da su gejevi i lezbijke bolesni, te da ih, ako već ne u logore, treba poslati u ludnicu. Smireni glas razuma i stručnosti je u tom periodu bio profesor Filozofskog fakulteta Aleksandar Štulhofer. Ovom sociologu nije bilo mrsko iz emisije u emisiju objašnjavati kako stvari doista stoje, te da je čovjek tek jedna od (za sada) 450 dokumentiranih vrsta koje prakticiraju istospolne odnose, ali zato jedina kod koje se pojavljuje homofobija. Štulhofer se nije dao omesti vjerskom doktrinom ili populističkim vapajima o malobrojnosti Hrvata, kojima će pederluk s vremenom doći glave, nego se hladno i odlučno držao spoznaja suvremene psihologije. Svojim stručnim autoritetom Štulhofer je pobio mnoge predrasude koje su se tada masovno širile, te primjerom pokazao kako se akademska zajednica treba postaviti prema predrasudama i homofobiji. U međuvremenu su mu se pridružili mnogi, od Tomislava Pletenca do Lade Feldman Čale, no Aleksandar Štulhofer je dobio priliku prije svih i definitivno ju je iskoristio, na našu sreću i zadovoljstvo.